MuzikaNaStruju.com - Elektronička glazba

  Well, uvjeren sam da negdje postoji klub koji će imena istog, ako ne i većeg kalibra, možda ugostiti u manjem vremenskom rasponu, ali ovakav respektabilan line up zaslužuje mali osvrt, kao reakciju autora ovog članka na doživljaj samog kluba ali i ljudi, zvukova, boja, mirisa i atmosfere oko njega...

Ne tako davno, na istim ovim stranicama je bio članak autora DarkMaul-a koji je posjetio spomenuti klub i podijelio dojmove s nama pa da se ne bi krivo interpretiralo kao "ponovljena recenzija kluba" pokušat ću ovaj tekst napisat dovoljno drugačijim da zasluži čitanje ...

Klub Flex ove godine slavi 14 godina postojanja, nalazi se u devetoj bečkoj četvrti, relativno blizu centra grada, iako se negdje navodi da se nalazi uz Dunav, možda u svrhu postizanja dodatne romantike... Rijeka koja prolazi ispred kluba zapravo je Dunavski kanal, no uz šetnicu sa klupama (gdje je običaj sastati se prije i popiti warm up piće il dva s ekipom) svejedno efektno djeluje. Klub je podjeljen na dva dijela, desni vanjski dio Flex Cafe koji je svojevrsni lounge bar i u kojem je slobodan ulaz, te ulaz lijevo u halu (prosjek cijene upada je nekih 9-12 eura, ovisno o vremenu dolaska...) koja je ni manje ni više nego dio tunela podzemne željeznice, praktički dijeli zid sa tunelom koji je u upotrebi i kojim redovno prometuje podzemna... Prikladna lokacija obzirom na image koji prati klub i koji očito ljudi zaduženi za to uspješno održavaju. Unutrašnjost kluba je neugledna i nije bas da ćete požaliti ako ste obukli stare tene :) Underground atmosfera, relativno visoki crni zidovi, instalacije od kod zna čega sve provedene po stropu, šank s minimalno stolica, floor, bina i lijevo od nje backstage gdje pozvani mogu samo šifrom ili karticom otvoriti vrata (nisam imao tu privilegiju)...

No dobro, dosta o zemljopisu, građevini, ovo je portal Muzikanastruju.com, stoga...

  Razlog prvom posjetu bila je želja da se vidi ovaj klub, a prilika se ukazala kada je gostovao Radio Slave, ime koje obzirom na žanr nije bilo na "must see" listi, ali mozda je i bolje tako jer da je svirao neki od all time favorita sigurno bi ovaj članak izgubio na objektivnosti. Glazba te večeri nije bila za pamćenje, ali opet dovoljno plesna i zabavna da prvi dojam o klubu bude izvrstan. Zasluge tome većinom idu doživljaju kluba i svega u njemu koji je aktivirao one stare mirise i boje  s prvih raveova kojima se navlačite na ovu glazbu.  Iako s relativno velikim slušačkim iskustvom, mislim da i ne treba biti audiofil da bi se primjetilo fantastično ozvučenje, za kojeg kažu da je među najboljima u Europi, osobno, najbolje ikada konzumirano. Sama konstrukcija kluba je zahvalna za kvalitetno ozvučenje ali tek kada bolje pogledate pozicije zvučnika, dj pulta, floora, rasvjete, visećih barijera u zraku koje na prvi pogled nemaju smisla, shvatite da se netko stvarno potrudio oko zvučne instalacije. Ne radi se o sirovoj snazi (iako se zaštita u obliku čepića za uši besplatno dobije na šanku), već zbilja o zvuku koji će vam izbiti zrak iz pluća i doslovce oduzeti dah ali bez straha da će vas sutra boljeti glava ili da ćete kad legnete čuti ššššššššššššššumove u ušima :) O light and vision sistemu ne treba puno govoriti jer se uglavnom sve svodi na dvije stvari, to je set displeja iza pulta koji stvaraju jedan video zid na kojem se vrte neke relativno suvisle vizualizacije te mega videozid od nekih 15-20 kvadrata položen paralelno iznad dance floora na kojem se vrte jednostavne vizualizacije, minimalne s obzirom na mogućnost displeja ali s razlogom su takve jer postižu najbolji efekt bez da se floor nepotrebno osvjetljava, tako da su često jednobojne igre linija i raznoraznih simbola koje diskretno obasjavaju čas crvenu, čas plavu, čas zelenu...gomilu.

Razlog drugog posjeta bio je već ozbiljnije naravi jer je gostovao Dylan Hermelijn aka 2000 and One. Namjerno izbjegavam prefiks DJ jer ipak se radi o vrhunskom producentu čija prva izdanja već navršavaju punoljetnost i za kojeg rijetki nisu čuli, a rijetki su i oni koji nemaju barem jednu stvar izdanu pod 100% Pure etiketom kojoj je on suosnivač  te za koju je potpisao jaka imena koja nešto znače na svjetskoj sceni elektronske glazbe.

Vjerujem mnogi će se složiti da je već neko vrijeme nizozemska produkcija među jačima i da karakterističan zvuk koji nose izdanja nizozemskih producenata i labela garantiraju uspjeh kako na flooru tako i u kućnom slušanju, nekakvi evergreeni koje i nakon dugo vremena opet poželite čuti...No dobro, da se ovaj članak ne pretvori u (subjektivnu) analizu nizozemske scene vjerujem dovoljno je razloga  navedeno da se ovakav igrač ne propusti...

Warm up dj-evi su odrađivali back2back set i poprilično rasplesali ekipu. Dylan je došao na stage otprilike kad su se potonja dvojica malo razigrala i počela puštati tvrđe pa je valjda bilo vrijeme da on preuzme knobove... Iskreno, očekivao sam malo spektakularniji početak seta, jer većina 'headlinera' krene nekim svojim hitom (a 2000 and One ih sigurno ima) i time izbace publiku iz cipela u startu i na osnovu tog početnog impulsa skupe bodove koji na kraju rezultiraju dobrim feedbackom publike cijeli set. Dylan je počeo lagano, trendy usudio bih se reći, s obzirom na neki minimal, deep zvuk, prilično ziheraški početak ali s razlogom, jer kasnije se ispostavilo da je to bilo samo zagrijavanje za energiju i raznobojnost zvukova kojima nas je kasnije počastio. BPM-i su išli do optimalnih granica, visoko taman toliko da se rasplešete a opet dovoljno nisko da vas ne okarakteriziraju kao, ne daj Bože, ljubitelja 'schranza' :)  Iz setupa sa MacBook-om, 2 effect boxa (mislim Korg) i A&H Xone 3D mikserom kao organizatorom toga svega izlazio je energični, pumpajući ritam u isto vrijeme snažan ali inteligentan sa svojim prigušenim perkusijama i pokojim vokalom koji je stvarno rijetke ostavio ravnodušnim i set je prošao u trenu... Interesantna stvar je da je Dylan izbjegao masovno obasipanje ekipe svojim stvarima, neke koje je pustio bili su remiksevi stvari s aktualnog "Heritage" albuma, što smatram pohvalnim jer mene je uvjerio u svoje dj sposobnosti, a za produkcijske ionako svi znaju...

I da...priča ne staje na Flexu jer muzike na struju ima po Beču, a s obzirom na viđeno ima je tko i slušati, tako uz gore navedena, u relativno kratkom periodu (mjesec dana) imao sam priliku čuti još "neka imena" kao Juan Atkins (FLUC), Sven Vaeth (Hochspannungshalle), dalo bi se pričati i o DJ setu Booka Shade (Volksgarten) koji je neusporediv sa live izvedbom istoimenog dvojca i evidentno je da su se momci umorili od svirki...uglavnom dovoljno je toga da se pojedinac lako razmazi u takvom okruženju i jedina ovisnost koje se treba bojati je dobar zvuk, ostalo vam ne pada na pamet...

Za Muziku Na Struju, Darko J. aka Monoid#31